Izražavanje vremenskih odnosa padežnim oblicima i prijedložno-padežnim izrazima
Drugo je predavanje jezikoslovnoga ciklusa bilo posvećeno izražavanju kategorije vremena u hrvatskome jeziku, a održao ga je voditelj ciklusa prof. dr. sc. Ivo Pranjković. U svojem se izlaganju koncentrirao na nominalna sredstva kojima se iskazuju vremenski odnosi. U hrvatskome je jeziku sredstva za izražavanje vremenskih odnosa moguće pratiti na morfološkoj i sintaktičkoj razini. Osnovno su sredstvo izricanja glagolski oblici (vremena, načini, glagolski prilozi i pridjevi).
Osim toga gotovo da nema vrste riječi u kojoj ne postoji određeni fond riječi kojima se iskazuje vrijeme. Za iskazivanje se vremenskih odnosa mogu upotrijebiti vremenske imenice (npr. minuta, tjedan, stoljeće), vremenski glagoli (npr. kasniti, odgađati), vremenski pridjevi (npr. jutarnji, božićni), vremenski prilozi (npr. noćas, uvijek), vremenski prijedlozi (npr. prije, poslije), vremenski veznici (npr. dok, kad) i vremenske čestice (npr. tek).
Profesor Pranjković zadržao se na padežnim oblicima kojima se izražavaju vremenski odnosi. Glavni su padežni oblici kojima se izriče temporalnost besprijedložni genitiv (npr. svakoga dana) i besprijedložni akuzativ (npr. svaki dan). Uz njih se radi lokalizacije vremena uvijek javlja sintaktički obvezatan atribut i u takvim su primjerima međusobno zamjenjivi. Kada dolaze u apozitivnoj službi (To se dogodilo mjeseca kolovoza.), zamjena nije moguća, kao ni u nekim drugim primjerima zbog leksičkih ograničenja. Treći je padežni oblik kojim se iskazuju vremenski odnosi besprijedložni instrumental, koji može imati distributivno (npr. primati srijedom) ili kontinualno značenje (npr. čekati satima).
Na sintaktičkoj razini vremenski se odnosi iskazuju različitim prijedložno‑padežnim izrazima (najčešće genitivom s prijedlozima, a najrjeđe instrumentalom s prijedlozima, koji obično ima i dodatna značenja, primjerice socijativnost), raznovrsnim imenskim konstrukcijama (npr. sastanak u subotu), pojedinim članovima rečeničnoga ustrojstva (npr. priložna oznaka vremena), nezavisnosloženim (npr. Sjeli su i dogovorili se.) i zavisnosloženim rečenicama (npr. Dok su pisali, netko je naglo ušao.). Brojna sredstva za izražavanje vremena postoje i na razini teksta.
Raščlanjujući padežne oblike i prijedložno‑padežne izraze prema tipu temporalnoga značenja koji se njima izriče, profesor je Pranjković prikazao njihovu moguću tipologiju. S obzirom na zahvaćenost radnje vremenskom lokalizacijom razlikujemo intralokalizaciju od ekstralokalizacije. U općoj se intralokalizaciji ne naglašava početak ili kraj vremenske lokalizacije, već je radnja simultana s vremenskom lokalizacijom (npr. raditi u subotu), što se katkada može i posebno naglasiti uporabom sredstava za vrijeme, u vrijeme ili za. Ablativna je intralokalizacija takav tip vremenske lokalizacije u kojemu se naglašava početna vremenska granica (npr. raditi od subote), a u adlativnoj lokalizaciji završna vremenska granica (npr. raditi do subote). Moguća je i njihova kombinacija, tada govorimo o ablativno‑adlativnome modelu (npr. od jutra do mraka). Perlativnom se intralokalizacijom naglašava vremenska protežnost (npr. raditi cijele godine). Ekstralokalizacija može biti anteriornoga ili posteriornoga tipa. U prvome slučaju radnja prethodi vremenu označenu vremenskim lokalizatorom (npr. doći prije Božića), dok u drugome slučaju slijedi nakon njega (npr. doći poslije Božića).
Izražavanje vremenskih značenja može imati i kvantifikacijsku narav, univerzalne (npr. raditi cijeli dan) ili djelomične naravi (npr. početkom stoljeća).
Ovisno o razini vremenske udaljenosti radnje i lokalizatora može se govoriti o proksimalnoj (npr. uoči Nove godine) i distalnoj lokalizaciji (npr. znatno poslije toga događaja). Cirkumtemporalnost je poseban tip proksimalne temporalnosti koja se u hrvatskome jeziku izriče najčešće prijedložno-padežnim izrazom s prijedlogom oko (npr. oko Božića). U hrvatskome se jeziku distalnost iskazuje samo opisno, i to prilogom uz prijedložno-padežni izraz.
Na kraju je predavanja prof. dr. sc. Ivo Pranjković upozorio da se vremenska značenja vrlo često javljaju u kombinaciji s nedimenzionalnim značenjima, stoga se može govoriti o »prostornoj« (npr. voziti po magli), »poredbenoj« (npr. On ima preko pedeset godina.), »socijativnoj« (npr. Sve to dolazi s godinama.) ili »uzročnoj« temporalnosti (npr. sastati se povodom rođendana).
