Sustav glagolskih vremena u hrvatskome jeziku

Treće je predavanje jezikoslovnoga ciklusa održala dr. sc. Željka Brlobaš pod nazivom Sustav glagolskih vremena u hrvatskome jeziku. Na samome početku predavačica je istaknula da je izražavanje vremenskih značenja glagolskim oblicima prototipno. Raščlanjujući na sintaktičkoj razini sva značenja koja glagoli mogu imati, u svojem je izlaganju sustavno prezentirala raznovrsnost značenja i uporabe glagolskih vremena. Pritom je posebnu pažnju usmjerila na to jesu li glagoli u apsolutnoj ili relativnoj uporabi, tj. odnosi li se glagolska radnja na vrijeme u kojem se govori ili o kojem se govori.

Glagolska se sadašnjost izriče sadašnjim vremenom – prezentom, koji može biti u apsolutnoj ili relativnoj uporabi, od kojih je druga znatno češća. To je naime posljedica činjenice da se prava sadašnjost izražava samo nesvršenim glagolima (npr. Danas cijeli dan pada snijeg.) jer svršenim glagolima nije svojstvena procesualnost. S druge strane relativom se prezenta mogu izreći vrlo različita značenja. Najčešće je od njih iskazivanje svevremenosti, tj. radnje koja se odvija i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti. Značenje svevremenskoga prezenta može biti generičko, kao u primjeru Sunce izlazi na istoku. Ako je njegovo značenje kvalifikativno, govori se o pantemporalnoj sadašnjosti (npr. Miro Gavran piše.). Vrlo je čest i poslovični prezent (npr. Tko rano rani, dvije sreće grabi.), a svevremenski je prezent i onaj modalnih glagola u širem smislu (npr. Nikad ne valja previše pitati.) te prezent nekontekstualiziranoga tipa, kakav se često susreće u znanstvenome stilu (npr. Filipove kavanske meditacije o krizi ličnosti i osjećanja svoga »ja« pod udarom osjetilne atomizacije spajaju Macha s Proustom.). Osim svevremenosti relativom se prezenta može izricati i habitualnost (pri ponavljanju radnje, npr. U tramvaju uvijek starijima ustupam mjesto.), a vrlo je česta i uporaba pripovjedačkoga prezenta (npr. Oko polovice mjeseca krene obitelj u Zagreb.). Nerijetko se prezentom izriče i buduća radnja, osobito u razgovornome stilu radi racionalizacije vremena (npr. Vraćam se za pet minuta.), a moguće je iskazati i predbuduću, kao u primjeru Kad se odluči, neka počne. Osim u navedenim značenjima relativ prezenta dolazi i umjesto imperativa za izražavanje zapovijedi ili optativa (npr. Da to odmah vratite!; Da ste mi živi i zdravi!) te u pitanjima sa zašto uz negaciju (samo svršeni glagoli, primjerice Zašto mu ne kažeš?).

Glagolska se prošlost izriče perfektom, aoristom, imperfektom i pluskvamperfektom. Imperfekt i aorist danas se rijetko rabe u hrvatskome jeziku, zbog čega se njihovo značenje izražava drugim sredstvima, ponajprije perfektom. Apsolutiv se perfekta rabi za pravu prošlost (npr. Došli smo na more.), dok se perfektom u relativnome značenju može izraziti radnja koja će se dogoditi u budućnosti (npr. Propali smo ako naiđe lugar.), svevremenost (često u poslovicama, primjerice Došli divlji pa istjerali pitome.) te zapovijed ili zabrana (npr. Da niste ni pisnuli!). Aorist, osim u apsolutnoj uporabi (npr. Što to učini?), rabi se i za izricanje vrlo bliske budućnosti (npr. Odoh i ja.) ili svevremenske radnje (npr. Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrija.). Za razliku od perfekta i aorista, prošlost koja se izriče imperfektom (npr. Stanovaše na kraju grada.) ili pluskvamperfektom (npr. Kad sam bio gradio kuću, susjedi su mi pomogli.) uvijek je prava.

Glagolska se budućnost izražava futurom prvim i futurom drugim. Futur drugi ili egzaktni uvijek je u relativnoj uporabi (npr. Ako ga budeš sreo, pozdravi ga.). Futurom prvim može se izraziti prava budućnost (npr. Uskoro ću posjetiti prijatelja.), a njegova su značenja u relativnoj uporabi raznovrsna. Najčešće se rabi pri izricanju budućnosti koja se odnosi na prošlost (npr. Treći dan reći će Potjeh djedu.) i svevremenosti (npr. Neće grom udariti u koprive.). U znanstvenome se stilu rabi pri suprotstavljanju jednoga sadržaja poruke drugome sadržaju poruke u njihovu logičkome, a ne vremenskome slijedu (npr. Analiza teksta pokazat će međutim da je »potraga za izgubljenim djetinjstvom« (Frangeš) više nego impresionistički roman.). Futurom prvim izriče se i sadašnjost (npr. Razlog će biti dublji.) te modalnost različitoga tipa (npr. nužnost, kao u primjeru Svi ćemo pomrijeti u ovome stoljeću.). Osim toga javlja se i u nesigurnim tvrdnjama (npr. Do vaše kuće bit će oko sto metara.) i pitanjima (npr. Što će slijepcu ogledalo?).

U završnome je dijelu svojega predavanja Željka Brlobaš istaknula da se glagolskovremenska značenja mogu izricati i glagolskim načinima i glagolskim prilozima. Od glagolskih načina u takvoj službi dolaze imperativ i kondicional prvi (primjerice Ustajali bismo rano i odlazili prije sunčeva izlaska.). Imperativ se najčešće rabi za pripovijedanje prošlih događaja (npr. Mi ih stignemo pa udri po njima.), no nerijetko se njime izriče i svevremenost, pa tada govorimo o gnomskome imperativu (npr. Ne traži čudesa.). Glagolskim prilozima izražava se usporednost (glagolskim prilogom sadašnjim, kao u primjeru Čekajući, čitao sam novine.) ili prethodnost radnje (glagolskim prilogom prošlim, primjerice Pročitavši, zastane.). Najčešće su oba priloga svojevrsna komprimacija subordinirane rečenice (Dok sam čekao, čitao sam novine. ili Kad pročita, zastane