Vremenska značenja na leksičkoj razini

Ovogodišnji je jezikoslovni ciklus zatvoren predavanjem dr. sc. Tatjane Pišković pod nazivom Vremenska značenja na leksičkoj razini. Lekseme s vremenskim značenjem koji su bili korpus njezina istraživanja sama je sustavno ispisala iz rječnika hrvatskoga jezika Vladimira Anića i razvrstala ih po vrstama riječi, čime je osigurala ne samo reprezentativnost već i obuhvatnost korpusa.

U uvodnome je dijelu predavačica podsjetila da je pojam vremena ovisan o kulturološkim i civilizacijskim čimbenicima. U jezicima se različito konceptualizira te obično stoji u vrlo tijesnoj vezi s prostorom. Tako se u pojedinim jezicima (npr. u hrvatskome) budućnost shvaća kao ono što je ispred, a prošlost kao ono što je iza (usp. Pred nama su teški dani. i Prošlost je ostavila iza sebe.), dok se u drugim jezicima (npr. u ajmaranskome) budućnost vezuje uz ono što je iza, a prošlost uz ono što je ispred. Nerijetka je konceptualizacija vremena kao kretanja, kao u primjeru Godina je proletjela u trenu. Tijesnu vezu između prostora i vremena pokazuju i hrvatski leksemi kojima se definiraju i vremenski i prostorni odnosi (npr. između, završetak). U poimanju su vremena dvije ključne konceptualne metafore Vrijeme je objekt koji se kreće. (podrazumijeva pomičnost vremena, a nepomičnost subjekta; npr. Stiglo je vrijeme za akciju.) i Vrijeme je put/kretanje po putu. (podrazumijeva pomičnost subjekta, a nepomičnost vremena; npr. Približavamo se Božiću.).

U drugome je dijelu svojega izlaganja profesorica Pišković hrvatske vremenske lekseme klasificirala po njihovu središnjem značenju u semantičke skupine, naglasivši da su tri skupine temeljne. Prvom se semantičkom skupinom iskazuje ograničeno ili neograničeno trajanje (npr. beskonačnost, dovijeka, mjesecima), a unutar nje u posebnu se podskupinu mogu izdvojiti leksemi kojima se označuje jediničnost (npr. dan, desetinka, faza). U drugu semantičku skupinu ulaze leksemi kojima se precizno definira određeni trenutak ili određeno razdoblje (npr. blagdan, ekvinocij, ponoć). Najčešće su u vezi s vjerskim blagdanima i dijelovima liturgijske godine (npr. Božić, Uskrs), geološkim i povijesnim razdobljima (npr. aluvij, mezolitik), rokovima (npr. kasniti, prekovremeno), umetnutošću između dviju jedinica (npr. interludij, međuraće), nazivima doba dana, dana u tjednu, mjeseci i godišnjih doba (npr. jutro, ponedjeljak, veljača, ljeto). Trećom se skupinom leksema iskazuje prošlost, sadašnjost ili budućnost (npr. aktualnost, nekadašnji). U četvrtoj su skupini leksemi sa značenjem periodičnosti i iterativnosti (npr. često, svakidašnji). Iako njihov arhisem nije vrijeme, pojedine je lekseme predavačica uključila u ovu klasifikaciju jer se njihovo značenje ne može definirati bez vremena. Riječ je o sljedećim skupinama leksema: čovjekova dob i odnosi s drugima (npr. djetinjstvo, maloljetnik), zodijački znakovi (npr. Blizanci, Lav), gramatičko vrijeme (npr. aorist, futur).

U završnome su dijelu izlaganja prikazani različiti tipovi leksičkih vremenskih koncepata s obzirom na njihovo značenje. Osnovno je značenje durativnost, a odnosi se na vrijeme kojim se izriče interval koji se proteže između dvaju rubnih događaja (npr. U to vrijeme bio je jako debeo.). Vrlo često trajanje se poima u vezi s fizičkom dužinom (npr. dužina se puta može izraziti u kilometrima ili satima). Predavačica je uputila na vrlo zanimljive razlike u doživljaju vremena ne samo od kulture do kulture već i od pojedinca do pojedinca, kao u primjerima tzv. razvučenog i zbijenog vremena, vezanih uz osjećaj da vrijeme teče sporije ili brže nego što bi trebalo (usp. Kako mi je sinoć s društvom vrijeme proletjelo! i Dok sam čekala na red kod zubara, vrijeme se vuklo kao da će stati.). Drugi je tip vremenskoga značenja momentnost, koja se odnosi na točno određeni trenutak unutar neke vremenske sekvencije (npr. Stigao je trenutak odluke.). Treći je tip tzv. gradualno značenje, kao u primjeru Ovaj put tolerirat ću ti kašnjenje, ali sljedeći ću put otići. Četvrtim tipom, tzv. događajnim značenjem, definira se početni ili završni događaj nekoga vremenskog intervala (npr. Sučev zvižduk označio je kraj utakmice.).

Uz spomenuta, temeljna značenja dr. sc. Tatjana Pišković navela je i četiri tipa sekundarnih. Prvo je značenje matrično, koje se odnosi na vrijeme kao beskonačan i ni o čemu ovisan entitet (npr. Vrijeme nema kraja.). Agentivno značenje podrazumijeva vrijeme kao entitet koji donosi/uzrokuje promjenu (npr. Vrijeme liječi sve rane.). Treće je značenje ono mjernoga sustava, kao u primjeru Ne zaboravite pomaknuti kazaljke sata unaprijed s početkom ljetnog računanja vremena. Najmlađe i najnovije značenje vremena koje postaje sve dominantnije jest robno značenje (npr. Gradska vlast svojim postupcima samo kupuje vrijeme.). U takvu se značenju sve više gubi veza sa središnjim, durativnim značenjem.