Novo fikcijsko ruho stvarnosne proze: tri priče o žanru
Književnoznanstveni ciklus predavanja nastavljen je danas izlaganjem Anere Ryznar, asistentice na Katedri za stilistiku pri Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, pod nazivom Novo fikcijsko ruho stvarnosne proze: tri priče o žanru. U svojem se predavanju odlučila pozabaviti prozom iz druge polovice nultih ili, točnije, s njihova kraja, kada dolazi do svojevrsne istrošenosti ili zasićenosti modelom stvarnosne proze, pa i čitatelji i kritika počinju više pažnje posvećivati novom tipu pisma koji je još uvijek u oblikovanju. Iako njegova poetika nije jasno oblikovana ni eksplicitno reakcionarna, u uvodu je predavačica naznačila neka njezina obilježja.
U drugoj polovici nultih na hrvatsku se književnu scenu vraća roman kao dominantan prozni žanr. On je s jedne strane obilježen povratkom poznatim, mahom popularnim žanrovskim obrascima (svjedočimo procvatu kriminalističkih, ljubavnih i fantasy-romana – što je u skladu s nekim globalnim literarnim trendovima), a s druge nastojanjem da se književni kapital tzv. velikih tema (osobnog i društvenog identiteta, (poslije)ratne zbilje, traume i povijesti) fikcionalizira putem pripovjednih i stilskih postupaka koje je taj novi roman naslijedio od stvarnosne proze (npr. zaokupljenost temama iz neposredne društvene zbilje, kolokvijalizacija jezika, kritički impuls i brojne interdiskurzivne strategije koje su se dotad prije svega pripisivale kratkoj priči).
Kritički odmak od autobiografizma i dokumentarizma devedesetih pomiče jezičac na vagi između fikcije i fakcije sve više na stranu fikcije, priče i pripovijedanja. Dotad stečeno »stvarnosno« iskustvo polako se počinje prevoditi u prepoznatljive fikcijske forme, dolazi do okrupnjavanja naracije i njezina žanrovskog strukturiranja. Osim toga poetički eksperimenti u najnovijem hrvatskom romanu temelje se i na interdiskurzivnoj i intermedijalnoj vezi s novim žanrovima koji se ubrzano množe u virtualnom medijskom diskurzu (blogovima, forumima, društvenim mrežama itd.). Iskustvo multimedije od pripovjednog teksta traži da svoj jezik učini što plastičnijim i multidimenzionalnim, a fabularnu strukturu prilagodi skokovitoj i fragmentarnoj logici virtualnih narativa.
U drugome je dijelu predavanja Anera Ryznar na trima primjerima pokazala na koji način nova, postfakovska proza tretira stvarnosnu građu. Riječ je o zbirci priča Groblje manjih careva Zorana Malkoča, romanu Drenje Luke Bekavca i romanu Adio, kauboju Olje Savičević Ivančević.
Na tematskoj razini Malkočeve priče pripadaju korpusu hrvatskog (poslije)ratnog pisma: njihova radnja vremenski obuhvaća i prizore s prve linije slavonske bojišnice i epizode mirnodopskoga, ratom traumatizirana veteranskog života. Unutarnja logika zbirke temelji se na tom kontrapunktu između »prije« i »poslije«, na vremenskom rascjepu premošćenu istim rastrojenim likovima, istim ratom opustošenim slavonskim pejzažom i istim osjećajem sveopćeg ludila, koji je ujedno i provodna nit zbirke. (Anti)junaci njegovih priča ljudi su koje je rat deformirao i dehumanizirao i stvorio od njih pravu izgubljenu generaciju. U svojim pričama iz ratne zbilje Malkoč kombinira elemente horora i bestijalnosti s crnohumornim, bizarnim i apsurdnim, što u isti mah proizvodi učinak gađenja i čuđenja. Temeljna je filozofska potka zbirke supozicioniranje, uravnavanje i relativizacija moralnih i estetskih opreka (visoko/nisko, plemenito/divlje, realistično/fanatastično). Ryznar je Malkočevu prozu ocijenila autentičnom, morbidnom i brutalnom te istaknula da autor uspijeva transformirati jedan dosta determiniran oblik kakav je ratna proza u narativ koji izaziva mučninu i smijeh, nelagodu i efekt neobičnog tako što na mjesto intimnog dokumentarizma stavlja bizarne fabularne konstrukcije.
Roman Drenje zanimljiva je mješavina psihološkog trilera, mysterya, horora i detektivskog romana stišanih na njihov zajednički nazivnik – suspense. To je roman napetosti, neizvjesnosti, neznanja, obustave događajnosti i tjeskobnog iščekivanja raspleta, a narativne mogućnosti toga klasičnoga narativnog postupka iskorištava maksimalno. No naglasak u ovome romanu nije na događaju nego na njegovoj stalnoj odgodi. Njegova narativna dinamika, istaknula je predavačica, temelji se – umjesto na događaju – na suodnosu troje aktera (Marte, Markovića i samoga Drenja), koji u različitim etapama romana zauzimaju različite pozicije. Pritom Drenje kao prostor očigledno nadrasta klasičnu funkciju romaneskne pozadine po kojoj se kreću likovi i kolaju njihove priče. Na kraju prikaza ovoga romana Ryznar je naglasila njegov složen intermedijalni diskurz koji pretpostavlja strpljiva i koncentrirana čitatelja.
U završnome je dijelu predavanja predavačica govorila o romanu Adio, kauboju Olje Savičević Ivančević. Osnovna pripovjedačka strategija toga romana temelji se na strukturiranju romaneskne priče pomoću žanrovskog obrasca vesterna i popunjavanju fabularne sheme ikonografijom američkog Divljeg Zapada onako kako su je oblikovali mediji popularne kulture (vestern-filmovi, kaubojski romani, telenovele, strip i glazba). Brojni intertekstualni signali kojima je ovaj roman zasićen čitatelju sugeriraju da je roman potrebno čitati u ključu vesterna, odnosno da se radi o parodijskom preispisivanju, modernizaciji, oživljavanju ili nekoj drugoj stilsko-semantičkoj intervenciji u okamenjene i općepoznate konvencije toga žanra. Zahvati koje je ovaj roman unio u klasičan aktantski model vesterna prvenstveno se tiču promjena u spolnoj distribuciji uloga. Temeljno je sredstvo dekonstrukcije žanra propitivanje i poništavanje koncepta junaka, klasičnog kauboja. Odustajanje od žanrovske koherentnosti vesterna kao prizme kroz koju je ispripovijedana ova priča sadrži implicitnu tvrdnju da je vrijeme romanse, velikih epova i mitova nepovratno izgubljeno, da se dijalektička podjela svijeta urušila, da su jezici izmiješali i oblikovali jedan novi pluriperspektivan, hibridan svijet-tekst.
