Pjesništvo nultih

Treće je predavanje u okviru književnoznanstvenoga ciklusa Pjesništvo nultih održao danas doc. dr. sc. Tvrtko Vuković. Cilj njegova izlaganja nije bio sustavan pregled pjesničkih poetika u tome razdoblju, već problematiziranje odnosa politike, ekonomije i književnosti općenito. Strukturu je predavanja predstavio podnaslovom Od trženja lirike do neutrživosti lirskih stvari: u uvodnome dijelu prikazao je važne i korjenite promjene vidljive u književnosti nultih, a potom se detaljnije posvetio raščlambi nezaobilazna sastavnoga dijela pjesništva toga razdoblja – zanimanju za prirodu stvari.

U dvijetisućitima na scenu nastupaju brojni autori, niče velik broj nakladničkih kuća, održavaju se festivali čitanja i organiziraju sajmovi knjiga, uspostavljaju nove književne nagrade, formira se Hrvatsko društvo pisaca, počinje prodaja knjiga na kioscima itd. Drugim riječima, književno se polje medijalizira i podvrgava tržišnim zakonima. Zbog takve, medijskokorporacijske regulacije književnoga polja pisac više nije opterećen estetikom. Sa scene polako nestaje književna kritika i seli na margine dnevnih novina, nerijetko tek kao vrlo kratka informacija o novome izdanju. U središtu zanimanja više nije čitanje i interpretacija književnosti, već njezino trženje.

U prethodnome je desetljeću nastalo tzv. stvarnosno pjesništvo, čije su značajke kolokvijalnost, dijalogičnost, eliptičnost i dr., a koje se temelji na posebnu obliku realizma. Posljedica je to činjenice da lirika, kako bi preživjela, mora svoju politiku uskladiti s tržišnim principima unutar kojih funkcionira i priskrbiti si čitljivost, zbog čega se jednim svojim dijelom oslanja na neke aspekte popularne kulture i književnosti. Budući da konotativnost opterećuje, u njoj prevladava denotacija nad konotacijom. Iskaz u takvoj poeziji želi reći upravo ono što govori.

Lirika nultih nije organizirana kao stvarnosna poezija. Njezino je glavno obilježje, istaknuo je predavač, opća poetička fluidnost. Fluidizacija književnosti, koja je rezultirala dehijerarhizacijom vrijednosti, započela je već devedesetih godina 20. stoljeća, no pojedine su vrijednosti u tome razdoblju po Vukovićevu mišljenju ipak zadržane, što se ne može reći i za nulte. Samo u tome desetljeću objavljeno je naime oko 12000 različitih zbirki poezije, počeli su se održavati brojni festivali i čitanja lirike. Paradoksalna je međutim činjenica da, unatoč očitu postojanju lirskoga spektakla, nema ozbiljnijeg i sustavnijeg praćenja različitosti. Jedan od primjera u kojima je upravo takvo fluidiziranje vidljivo jesu antologije, kojih je u nultima objavljeno barem pet, pa se može govoriti o »desetljeću antologija«. One s jedne strane ukazuju na razlivenost književnoga polja, dok s druge strane i same – kao svojevrstan autoritet – potiču fluidiziranje. Sve to naposljetku dovodi do gubitka kritičke književne prakse.

Profesor Vuković napomenuo je da se u pjesništvu nultih može zamijetiti pojava koja je njegov nezaobilazan dio, iako nije zajednička poetička crta jedne generacije, a koja se razvija onkraj medijalizacije književnosti. Radi se o interesu za svijet materijalnih stvari, u hrvatskoj lirici razvijanu od šezdesetih godina 20. stoljeća, ali s posljedicama drukčijim od stvarnosnoga pjesništva. Lirika stvari i predmeta najviše duguje lirici Danijela Dragojevića, gdje je odnos subjekta i predmetne stvarnosti iskazan začudnošću, antropomorfizacijom objekta. Pritom se uspostavlja proturječan odnos u kojemu se više ne zna granica između živog i neživog, čovjeka i stvari.

U promišljanju o pjesništvu nultih za Tvrtka je Vukovića osobito poticajna bila filozofija Martina Heideggera. Pitajući se o ulozi umjetnosti u vremenu trošivosti i uporabljivosti, Heidegger zaključuje da umjetnost danas više nema formativnu snagu i ne tiče se identiteta ni stvarnosti. Umjetnost, napominje dalje, dolazi ni iz čega, neodnosna je, nema para i ne može se ni s čim usporediti. Jezik je nemisliva stvar, a lirika otvara mjesto takvoj stvari da se pojavi, nagoni nas da u poznatome jeziku osjetimo nelagodu nepoznatoga. Koliko god se trudili iscrpiti značenje, uvijek nešto ostaje nedorečeno i ne može biti raščlanjeno poznatim metodama uporabe znanja.

Osnovna je obilježja takve poetike u nultima predavač pojasnio na odabranim pjesmama Danijela Dragojevića, Krešimira Bagića, Anke Žagar i Marka Pogačara. U Dragojevićevoj pjesmi Kemijska olovka arhetipskoj se situaciji (pjesnik uzima pero i udara ga inspiracija) suprotstavlja stanje u kojem je olovka lirskoga subjekta antropomorfizirana: iščezava i ometa pjesnika u pisanju pjesme. Relacija je između subjekta i objekta sada dvosmjerna, a olovka objekt pred kojim ne znamo što bismo, pokreće i zaustavlja znanje. U drugoj Dragojevićevoj pjesmi Pjesma na nepoznatom jeziku subjekt je suočen s pjesmom napisanom kao objekt, ali koja je zapravo subjekt koja određuje i uništava – oduzeta joj je semantika, ali ne i materijalnost. Antropomorfizirana materijalnost pjesme pretvara nas u objekt čitanja. Subjekt koji misli da nije objekt, naglasio je profesor Vuković, lud je, kao i književni kritičar koji misli da ima znanje i da njime može tržiti. Objektovo zauzimanje pozicije subjekta u pisanju javlja se i u pjesništvu Krešimira Bagića. Komentirajući njegove pjesme Olovo lovi dno i Pismo, predavač je istaknuo da zbiljskom iskustvu nije moguće pristupiti i da je svaki iskaz problematičan. Dospjeti na svijet znači dospjeti u jezik, zato svijet do nas dolazi samo preko jezika i kroz materijalnost i ništavnost jezika priziva nas k sebi.

Lirika Anke Žagar također opsesivno uprizoruje materijalnost jezika i prikazuje njezine posljedice. Njezine Stvarnice jesu materijalne, ali beskonačne. Jezik prekida sa svakim smislom, zbog čega se u njezinim pjesmama i pojavljuje mnoštvo negacija, odnosno nagomilava se čista negativnost koju nije moguće pozitivno artikulirati. Označitelji bujaju zbog vlastitoga užitka u bujanju, a ono što smatramo drugom scenom nastupa samo kao prekomjerje prve scene. Sve što znamo produkt je jezične materijalizacije u kojoj nužno nešto ne znamo. Stvarima se razmjenjuje čisto Ništa, koje nije moguće prisvojiti, pa tako ni prodati – u protivnome više nije riječ o lirici, već o trženju stvari.

Svoj je prikaz pjesništva nultih doc. dr. sc. Tvrtko Vuković završio osvrtom na poeziju mladoga pjesnika Marka Pogačara (npr. pjesma Povjerenje u predmet), u čijoj poeziji sve što je već gore rečeno postaje lirska opsesija: lirika je jezični predmet koji se opire materijalizaciji i traženju.