Lovrjenac: priča o slobodi
Za vrijeme boravka u Dubrovniku sudionici 41. seminara posjetili su odabrana mjesta koja svjedoče o pojmovima bez kojih ne bi bilo moguće doživjeti jedinstvenu viziju toga grada. Nakon povijesti, pamćenja i ljepote, posljednju priču iz dubrovačke prošlosti, onu o slobodi, polaznici su čuli na tvrđavi Lovrjenac. O samoj tvrđavi i važnosti koju je pojam slobode imao u Dubrovačkoj Republici govorio je prof. dr. Milovan Tatarin.
Tvrđava Lovrjenac podignuta je na strmoj hridi visokoj 37 metara. Zamišljena je kao važna obrambena točka zapadnoga dijela Dubrovnika. Neki izvori nastanak Lovrjenca smještaju u rano 11. stoljeće, ali prvi sigurni podaci o tvrđavi potječu iz 1301. godine. Konačni izgled Lovrjenac je dobio u 15. i 16. stoljeću, a stradao je u potresu 1667. Ova tvrđava trokutastoga tlocrta najužim i najvišim dijelom okrenuta je zapadu, a najdužom plohom otvara se prema tvrđavi Bokar. Unutar Lovrjenca nalaze se četverokutno dvorište te tri terase s jakim grudobranima. Najšira terasa okrenuta je prema moru. Zidovi Lovrjenca nisu podjednake debljine – najdeblji su na južnoj strani (do 12 metara). Zapovjednik ove tvrđave birao se iz redova vlastele, a mijenjao se svaki mjesec. Penjući se na tvrđavu, polaznici su se zaustavili pokraj glavnih vrata, iznad kojih su u kamen uklesane riječi »Non bene: pro toto libertas venditur auro« (»Ne zaboravi: sloboda se ne prodaje ni za sve zlato«).
Motreći s Lovrjenca staru gradsku jezgru, moguće je pogledom obuhvatiti dubrovačke zidine i četiri velike kule: Bokar, Minčetu, Revelin i sv. Ivana. Profesor Tatarin naglasio je kako su zidine bile okvir dubrovačke slobode – bio je to otvoren i zatvoren grad. Dubrovačka aristokratska republika uvijek je imala vladara, dok je njome iznutra upravljala vlastela. Nikakvo bogatstvo i obrazovanje nisu mogli omogućiti prodor u zatvoreni vlasteoski krug. Ključna je godina 1332, kada su popisane sve dubrovačke vlasteoske obitelji, jedine obitelji koje su u Gradu imale aristokratsku moć. Godine 1642. muškoj je vlasteli zabranjena ženidba s pučankama. Prava dubrovačka vlastela izumrla je uglavnom u 19. stoljeću, a danas potomke imaju obitelji Gozze (Gučetić), Bona (Bunić) i Sorgo (Sorkočević). Uz vlastelu, u Dubrovniku su živjeli građani i pučani. Profesor Tatarin polaznike je upoznao s podacima o građanskim bratovštinama Antunina i Lazarina te o zakonodavnim tijelima Dubrovačke Republike.
Najprikladniji završetak dvotjedne priče o dubrovačkoj prošlosti profesor Tatarin vidi upravo u posjetu Lovrjencu. Na toj je tvrđavi najprirodnije govoriti o slobodi – motivu koji određuje čitavu dubrovačku povijest. Posjet Lovrjencu prigodno je tako završio dubrovačkom himnom slobodi. Stihove iz Gundulićeve pastoralne drame Dubravka polaznicima je pročitala profesorica Ana Kodrić:
O lijepa, o draga, o slatka slobodo
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô
uzroče istini od naše sve slave
uresu jedini od ove Dubrave
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!
