Književnost i remedijacija
Četvrto predavanje književnoznanstvenoga ciklusa nosi naslov Književnost i remedijacija, a održala ga je dr. sc. Katarina Peović-Vuković. Temi književnosti i novih, digitalnih, medija predavačica je pristupila na nekoliko razina. Na prvoj, faktografskoj, razini predstavila je neke književne eksperimente nultih koji su bili zainteresirani za nove medije. U drugome dijelu predavanja dotakla se medijskoga okvira u romanu Putovanje u srce hrvatskog sna (2006) autora Vlade Bulića, dok se u trećemu dijelu razgovora o medijima osvrnula na opus Aljoše Antunca, čija anonimnost potvrđuje problematiku književnoga kanona nultih.
Pri predstavljanju eksperimenata u književnosti koji su zainteresirani za nove medije, dr. sc. Peović-Vuković usredotočila se na hipertekstualnu i blogersku književnost nultih. Za razliku od tiskane književnosti i linearnoga teksta, hipertekstualna književnost počiva na nelinearnom pisanju i asocijativnoj organizaciji teksta te se potpuno nalazi u novom, digitalnom, mediju. Predavačica je ponudila primjer prvoga kolaborativnoga hiperteksta u nas, Mixal Wenders i ja često se družimo u samoposluživanju, u kojem je svaka riječ istoimene pjesme Branka Maleša poveznica koja vodi u tekstove drugih autora. Dok se u devedesetima vjerovalo da će hipertekst ukinuti vladavinu tiskane književnosti, taj je književni eksperiment ostao na margini, a dr. sc. Peović-Vuković spomenula je hrvatske književne interese za takav oblik pisanja, kao što su oni časopisa Libra Libera, Krešimira Pintarića, Damira Miloša i drugih. Blogerska književnost u Hrvatskoj doživjela je svojevrstan »boom« 2007. godine. Predavačica je istaknula neke književno vrijedne blogove: popularni blog Pušiona Vlade Bulića primjer je izrazito fikcionaliziranoga bloga, dok neki, kao Rusulica Sane Pavić, još nisu prošli književnu kanonizaciju.
Autor bloga Pušiona napisao je roman Putovanje u srce hrvatskog sna, koji je nemoguće razumjeti bez poznavanja medijskoga okvira pjesme hrvatskoga pjevača Marka Perkovića Thompsona. U popularnoj Thompsonovoj pjesmi Bulić detektira fundament hrvatskoga bića, koji ga vodi do problematiziranja »traumatične jezgre hrvatskoga identiteta«. Brutalno hrvatsko rodoljublje u romanu je ilustrirano slikom golih i pijanih momaka, latentnim homoseksualizmom Dalmatinske zagore. Putovanje u srce hrvatskog sna tako je oblik književne remedijacije popularne pozadine nacionalnoga kiča. S druge strane, romanom je otvoren problem medijske slike zbilje, u kojoj danas dolazi do promjene definicije događaja.
Na političkoj razini medija kao kulturne dominante kapitalizma predavačica se dotakla anonimnoga autora Aljoše Antunca i njegovih romana Poslije zabave (2007), Neka vrsta ljubavi (2007) i Tamo gore, iznad, tamo su šine (2011). Radi se, naime, o brutalno realnoj prozi ratne tematike u kojoj stereotipna figura hrvatskog ratnog invalida ne bira strane, već se nalazi u trećoj, iščašenoj, perspektivi, iz koje distancirano proučava debilizam i glupost koji vladaju kada se simbolički poreci ljubavi i tolerancije koriste kao legitimacija zločina. Bira se tako treća strana, kao apsurdni odgovor na apsurdnu povijesnu situaciju. Dr. sc. Peović-Vuković istaknula je kako je proza Aljoše Antunca upozorenje manjkavosti ljubavi i tolerancije te poziv na potenciranje mržnje i nagona kao mentalne higijene koja će pomoći da se preživi. Kao takav, lik Olega indirektna je izvedenica Žižekove sintagme »manje ljubavi – više mržnje!« koja poziva da se doista borimo protiv etničke mržnje, ali ne uz pomoć njezina neposrednog pandana, etničke tolerancije.
Predavačica je otvorila i zanimljivo pitanje neprimijećenosti Aljoše Antunca, čija nekomunikativna poetika nije kanonizirana te je tako ostala nevidljivim dijelom hrvatske književne scene. Naglasila je kako je hrvatska književnost danas medijski posredovana, a sve ono što ne prođe kroz taj filter ostaje nevidljivom književnošću. Anonimnost ovoga autora povrđuje tako problematiku književnoga kanona nultih.
