»H-8« - priča o tragičnim ljudskim sudbinama
U popodnevnom, fakultativnom dijelu programa sudionici 38. seminara Zagrebačke slavističke škole pogledali su film zagonetnog naslova »H-8«, iz 1957. godine, redatelja Nikole Tanhofera. Okosnicu filma čini sudar autobusa i osobnog automobila, pri čemu vozač automobila koji je prouzrokovao sudar bježi s mjesta nesreće, no ne i od svoje nečiste savjesti.
Na zlokoban događaj upozorava nas na početku filma narator dajući podatke o tome što će se dogoditi te na kojim će mjestima u autobusu sjediti žrtve nesreće. Uzbudljiva ljudska drama i osjećaj neizvjesnosti postiže se stalnim kretanjem i međusobnim odnosom likova pri čemu upoznajemo vozača Prača, vojnika na dopustu, studenticu Almu, činovnika Vukelića, Švicarca, liječnika i druge. Dok ulazimo u njihove osobne traume i životne probleme, spoznaja o neizbježnoj nesreći dodatno stvara osjećaj težine i napetosti.
U filmu, između ostalih, glume Antun Vrdoljak, Vanja Drach, Mira Nikolić, Fabijan Šovagović, Pero Kvrgić te Mia Oremović.
Recepcija filma kod polaznika bila je jako dobra te su nakon projekcije nastavili razgovarati o filmu s profesorom Tomislavom Šakićem.
Polaznički osvrt: Una Softić
Nakon odgledanog filma H-8 seminaristica Una Softić iz Ljubljane svoje dojmove o filmu iznijela je u kratkom osvrtu:
Prvog filmskog popodneva oduševio nas je film H-8... svojom izvornošću. Tragična priča o sudbini putnika autobusa Zagreb-Beograd i kamiona gledateljima je iznesena na dokumentarni način uz izmjenično povezivanje dva naratora, što u filmu stupnjuje napetost i na trenutke nalikuje na komentiranu sportsku utakmicu. Utrka prema konačnom cilju (Beogradu) postaje utrka prema smrti i sve do kraja održava napetost nedoumicom koji će se trkač na kraju uvrstiti na naslovnice časopisa i radijske valove, ali nažalost u rubriku crne kronike.
U okviru osnovne priče o nesreći na autocesti sa suptilnom osudom počinitelja (koja se u najvećoj mjeri razabire iz posvete na kraju filma) nalaze se priče o sudbinama svih učesnika. Unatoč kratkim dijalozima, obilježenima šaljivim ili ciničnim tonom, moguće je dobro upoznati život malih i velikih ljudi, statičkih brojeva u kombinatoričkoj igri slučajnosti brojeva sjedala. Glumačka ekipa nastupa profesionalno i uvjerljivo, zato živo oslikava socijalno i intelektualno stanje društva tog vremena.
Radnja je smještena u tamnu kišu noć, što je redatelj znao nevjerojatno iskoristiti te kod publike crno-bijelog filma, uz stupnjevanje brzine i intonacije naracije, pobuditi osjećaj užasa. Usprkos ograničenom prostoru i skromnim sredstvima kroz jednostavan zaplet održava se znatiželja gledatelja, a maštovitost provocira iščekivanje svakog novog trenutka. Fascinantna je činjenica da se film, snimljen 1956, ponosi scenografijom koja bi i danas uz svu tehnologiju predstavila svojstven izazov filmskim stvarateljima.
