Hrvatski jezik u 19. stoljeću
Treće predavanje jezikoslovnog ciklusa »Hrvatski jezik u 19. stoljeću« održao je prof. dr. sc. Ivo Pranjković. Budući da o hrvatskom jeziku u 19. stoljeću ima dosta literature raznolikoga tipa, profesor je Pranjković istaknuo kako su mu za polazište poslužila važnija jezikoslovna djela nastala u 19. stoljeću, pa su tako u prvom planu bile štokavske gramatike i rječnici.
Istaknuto je i kako se cijelo 19. stoljeće, kada je riječ o hrvatskome jeziku, može podijeliti u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća prva tri desetljeća 19. stoljeća, drugo razdoblje traje od tridesetih do pedesetih godina, a treće od pedesetih godina do kraja stoljeća.
Za prvo se razdoblje može reći da se po mnogočemu izravno nastavlja na zbivanja i tendencije iz 18. stoljeća. Drugo je razdoblje obilježeno ilirskim pokretom i zbivanjima u vezi s njim, a treće karakteriziraju raznovrsni sukobi pojedinih filoloških škola, i to riječke filološke škole, zadarskog jezično-književnoga kruga i zagrebačke škole. Od osamdesetih godina nadalje u te se sukobe, ponajprije sa zagrebačkom školom, uključuje i škola tzv. hrvatskih vukovaca.
Kao najvažnija jezikoslovna djela prvog razdoblja profesor je Pranjković spomenuo rječnike Joakima Stullija i Josipa Voltića te gramatike Franje Marie Appendinija, Šime Starčevića i Ignjata Alojzija Brlića.
Drugo razdoblje obilježila su djela Ljudevita Gaja, Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića.
Kao najistaknutija imena trećeg razdoblja profesor je Pranjković istaknuo Frana Kurelca, Antu Kuzmanića, Adolfa Vebera Tkalčevića, Vjekoslava Babukića, Antuna Mažuranića, Bogoslava Šuleka, Dragutina Parčića, Ivana Dežmana, Petra Budmanija, Mirka Divkovića, Tomu Maretića, Ivana Broza, Franju Ivekovića, Đuru Daničića i druge.
Kraj 19. stoljeća i početak 20. obilježeni su potpunom prevlašću hrvatskih vukovaca i njihove književnojezične koncepcije. Profesor je Pranjković naglasio kako se tek od šezdesetih godina 20. stoljeća počelo postupno upozoravati na znanstvenu vrijednost i na metodološku utemeljenost pojedinih učenja predstavnika i drugih filoloških škola u 19. stoljeću, posebno Adolfa Vebera Tkalčevića i Bogoslava Šuleka. Valja primijetiti i da se od 90-ih godina naovamo hrvatski vukovci pretjerano marginaliziraju i/ili politički, pa i znanstveno, diskvalificiraju, a predstavnici zagrebačke filološke škole katkada i nekritički i/ili neadekvatno reafirmiraju.
