Humor, ironija, parodija i travestija u hrvatskoj drami sedamdesetih
Četvrto predavanje književnoznanstvenog ciklusa održala je prof. dr. sc. Lada Čale Feldman. U nastavku donosimo sažetak predavanja.
Prikaz poetičkih obilježja hrvatske drame sedamdesetih, imamo li na umu usporedbu s proznom i pjesničkom produkcijom istoga razdoblja, uvjetovan je specifičnošću dramskoga medija, činjenicom naime da je posrijedi književni rod koji je obilježen dvostrukom obvezanošću: s jedne strane pripadništvu književnoj instituciji i tradiciji, s druge strane svojoj izvedbenoj namjeni, upućenošću na kazališni čin, a onda i svješću o aktualnim kazališnim poetikama i prilikama. Sedamdesetih na međunarodnoj pozornici vladaju odjeci tzv. druge kazališne avangarde, koja nastoji na re-teatralizaciji kazališnoga čina, iskazuje nepovjerenje prema jeziku kao prenositelju značenja, pa stoga i prema diktatu dramskoga predloška pokazuje izraziti animozitet. Hrvatska drama, međutim, u odnosu na taj kontekst pokazuje pomalo netipična obilježja, jer nastaje u razdoblju represije nad utopijskim projektom „hrvatskog proljeća“, razdoblju u kojemu je status i samo ime hrvatskoga jezika, zajedno s ostalim kulturnim institucijama, uvelike ugrožen. Stoga hrvatska dramska produkcija sedamdesetih neće u potpunosti prihvatiti avangardističke formalne ponude i organizacijske preinake hijerahije kazališnih poslova, pokazujući dapače izrazitu skepsu u odnosu na njihove ideološke implikacije, doživljavajući naime i kazalište ponajprije u svojstvu kulturno-političke institucije, metonimijski i metaforički kontaminirane oblicima političke moći. Otuda dvostruki odgovor naših dramatičara na kazališno-kritički vapaj s kraja šezdesetih - o tome kako valja s jedne strane njegovati snagu hrvatske dramske riječi, a angažiranost pokazati, kako to Zvonimir Mrkonjić tada formulira, prokazujući inherentni teatralizam politike. Prvo, hrvatski će se dramatičari intenzivno baviti jezikom, a svoju kritičnost prema arbitrarnoj, no zato ne manje ubojitoj prirodi njegovih raznovrsnih uporaba izrazit će tako što će na pozornicu iznijeti puni spektar njegovih registarskih razina, suponirajući prozu i stih, pisanu književnost i usmene forme, visoku retoriku i opscenosti, politički žargon, vic i psovku, rabeći dakle upravo jezik kao temeljni instrument raznovrsnih humornih, ironijskih, parodijskih i travestijskih učinaka. S druge strane, svoj će odnos prema tada aktualnim kazališno poetički tenzijama na relaciji dramski tekst – predstava naši dramatičari izraziti intertekstualnim i metateatarskim procedurama, tendencijom da se unutar dramskih svjetova problematizira ideološka impregnacija različitih instancija kazališne komunikacije – pisca, dramskog teksta, glume, režije i publike. Prevlast popularnih, komercijalnih ako ne i trivijalnih dramskih žanrova (komedije, vodvilja, kabareta, burleske i farse) valja tu također tumačiti kao indeks ironijskog, parodijskog i travestijskog prevrednovanja, a ipak i istodobnog očuvanja priključka s kanonskim tekstovima europske i hrvatske književne, napose dramske tradicije, no taj karakteristični postmodernistički odnos prema kulturoj prošlosti dobiva posebne rezonance u ozračju olovnih vremena u kojima ovi dramatičari stvaraju. Odabir niskomimetskoga modusa komedije, koji se na prvi pogled može doimati eskapističkim potezom, u naših se dramatičara ostvaruje kao autentična subverzija, u onome smislu u kojemu odnos komedije i ideologije tumači Alemka Zupančić u svojoj studiji The Odd One In (2008), dakle ne kao priskrbljivanje psihičke distance u odnosu na ideologiju, koja se prikazuje odvojenom od svijeta „prirodne ljudskosti“, njezinih mana i poroka, nego kao prikaz konkretnih učinaka i materijalne utjelovljenosti upravo onoga što se doima univerzalnim, apstraktnim, transcendentalnim svijetom političkih – jednako državno-represivnih koliko i utopijsko-prevratničkih - ideja. Kao primjerni tekstovi svih navedenih odrednica ovoga bogatoga perioda, koji je upoznao niz novih autorskih imena, u predavanju se izdvajaju reprezentativni izdanci četiriju umnogome različitih autorskih rukopisa: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Iva Brešana, Vodvilj Ivana Kušana, Novela od Stranca autorskog trojca Borisa Senkera, Tahira Mujičića i Nina Škrabe te Politeia ili Inspektorove spletke Ranka Marinkovića.
