Ideološki kontekst Vojnovićeva dramskog stvaralaštva
Posljednje predavanje 38. seminara Zagrebačke slavističke škole održao je doc. dr. sc. Leo Rafolt. U uvodnim razmatranjima iznio je bibliografske podatake o dramatičaru, pjesniku, novelistu, kritičaru i prevoditelju Ivi Vojnoviću. Istaknuo je kako se dramski opus Ive Vojnovića najčešće dijeli na četiri osnovne faze koje uvelike govore i o smjeru kanonizacije njegova stvaralaštva.
Prvu fazu čine salonsko-kozmopolitske drame (»Psyche«, 1889; »Gospođa sa suncokretom«, 1912), a drugu naturalističko-simbolistički »dubrovački« dramski ciklus (»Gundulićev san«, 1893; »Ekvinocijo«, 1895; »Dubrovačka trilogija«, 1902; »Maškarate ispod kuplja«, 1922; tzv. mala trilogija »Kad se blažena Gospa prošetala priko Place, »Čudo sv. Vlaha« i »U posljednjem času«, 1926). Treća faza, na koju se doc. dr. sc. Leo Rafolt u daljnjem predavanju posebno osvrnuo, obilježena je nacionalno-političkim dramskim ciklusom (»Smrt majke Jugovića«, 1907; »Lazarovo vaskrsenje«, 1913; »Imperatrix«, 1918), dok četvrtu fazu čini Vojnovićeva postekspresionistička i protoavangardna drama »Prolog nenapisane drame« iz 1929. godine.
Doc. dr. sc. Leo Rafolt naglasio je kako je takav redoslijed faza rezultat naknadne književnopovijesne refleksije o Vojnovićevu dramskom stvaralaštvu i temeljnim načelima njegove dramaturgije.
Sustavno istraživanje Vojnovićeva dramskog opusa otkriva nekoliko osnovnih aporija koje se tiču ranije navedenih faza Vojnovićeva stvaralaštva. Navedene su tako »aporija o homogenosti svake pojedine faze«, aporija o (navodnom) kontinuitetu između faza te aporija o stupnju kanonizacije pojedinih faza.
Govoreći o esteticizmu nasuprot političkom angažmanu, doc. dr. sc. Leo Rafolt pročitao je citate Nikole Batušića i Miroslava Šicela. Istaknuo je kako u Vojnovićevu stvaralaštvu postoji svojevrsno unutarnje (auto)poetičko protuslovlje koje otežava jasno tumačenje njegova dramskog opusa. Za razumijevanje Vojnovićeve koncepcije umjetnosti važno je pismo upućeno A. Haleru, u kojemu dramatičar ističe kako se literarno djelo javlja kao posebnost čovjekova duha s vlastitim unutrašnjim zakonitostima, a ne stoji u službi znanosti, filozofije, povijesti, ideologije i folklora. Vojnović se tako odriče kritike njemačke škole i zalaže za romanski model kritike umjetnosti (književnosti), prije svega talijansku i francusku književnokritičku školu. Umjesto distinkcije između čiste estetičnosti i kritičko-polemičke instrumentalizacije, Vojnović se ipak odlučuje za aktivaciju distinkcije između modernosti i tradicije (npr. sve njegove drame, osim »kosovskog ciklusa« modernističke su i u strukturnom i u semantičkom smislu).
Doc. dr. sc. Leo Rafolt osvrnuo se i na neke stalne suprotnosti u Vojnovićevim djelima koje izazivaju dramsku napetost: kritički nasuprot eskapističkom pristupu, temporalnost nasuprot trascendentalnosti, povijesnu stvarnost nasuprot povijesnom mitu te apstraktnu Slobodu nasuprot Nebitku.
Govoreći o mogućim Vojnovićevim ideološkim uporištima, doc. dr. sc. Leo Rafolt osvrnuo se na prikaz Darka Suvina koji među prvima upozorava na implicitnu ideologičnost cjelokupnog Vojnovićeva dramskog stvaralaštva, prije svega u smislu metanaracije, dakle ne samo one faze koja se eksplicitno oslanja na »južnoslavenske teme«. Doc. dr. sc. Leo Rafolt oprimjerio je i shematski prikazao moguća Vojnovićeva ideološka uporišta: konzervativizam, utopizam, nostalgiju, mitološke projekcije i povijesne reinterpretacije te svjetonazorske protusvjetove.
Nakon citata Zorana Kravara o moderni, doc. dr. sc. Leo Rafolt pokušao je pronaći vezu između moderne i Vojnovićevih ideoloških uporišta. Drama »Dubrovačka trilogija« poslužila mu je kao uvod za neka ideološka uporišta. Istaknuta je važnost Luja Vojnovića koji u svojem spisu napominje kako su unutar dubrovačkog sociopolitičkoga sistema postojale četiri propusne klase.
Istaknuto je kako motiva izravno ideološkog naboja u hrvatskoj književnosti i umjetnosti općenito na prijelazu stoljeća ima pregršt, prije svega kod V. Nazora, I. Vojnovića i I. Meštrovića. Ideološki supstrati kritičko-polemičkih stavova prema civilizaciji moderne krajnje su različiti. Međutim, jedan je od ključnih ideologema nadnacionalno i nadplemensko jedinstvo južnoslavenskih naroda, utemeljeno na ideji o primatu Srbije u procesu ujedinjenja.
Doc. dr. sc. Leo Rafolt zaključio je kako postoji svojevrstan kontinuitet Vojnovićeve ideološke svijesti, koji vodi od konzervativizma i skepse protumodernistički intoniranih drama »dubrovačkog ciklusa« do eksplicitno nacionalno-politički opredijeljenih dramskih tekstova završne faze. Takav je kontinuitet oprimjeren trima zanimljivim dramama »kosovskog ciklusa«: »Smrt majke Jugovića«, »Lazarovo vaskrsenje« i »Imperatrix«.
