Općehrvatsko i regionalno u kulturnome identitetu bosanskohercegovačkih Hrvata
O elementima kulture i kulturnome identitetu Hrvata u Bosni i Hercegovini govorila je profesorica Katica Krešić s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Diplomirala je južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskome fakultetu u Sarajevu (1988), a magistrirala (2005) i doktorirala (2009) na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Njezin je znanstveni interes usmjeren na istraživanje devetnaestostoljetnoga jezika bosanskih i hercegovačkih franjevaca i jezične prakse na području Bosne i Hercegovine te metodiku nastave hrvatskoga jezika. U izlaganju je na odabranim primjerima uputila na neke posebnosti kulture bosanskohercegovačkih Hrvata, koja se ostvaruje u specifičnome prožimanju s kulturnim pojavama drugih bliskih naroda na prostoru bosanskohercegovačke integralne zajednice, posebno se osvrćući na status hrvatskoga jezika i povijesne okolnosti jezične prakse, kao i na elemente nematerijalne kulturne baštine.
Izlaganje je započelo osnovnim informacijama o suvremenoj Bosni i Hercegovini – podjeli države na dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska), podacima o stanovništvu i njegovoj etničkoj strukturi, službenim jezicima te elementima složenoga kulturnog konteksta u kojemu živi hrvatsko stanovništvo, a formiran je stoljetnim političkim, demografskim i etničkim promjenama, što je posljedica stalnih političkih previranja, ratova, migracija te supostojanja i prožimanja različitih civilizacija na istome prostoru. Danas su Hrvati u Bosni i Hercegovini najmalobrojniji od triju konstitutivnih naroda, a njihov broj opada zbog izražene emigracije i demografskoga starenja. Nekoliko je uvodnih riječi posvećeno i pojmovima identiteta (u širemu smislu) i kulturnoga identiteta kao važnim konceptima suvremene kulturne antropologije, uz napomenu da je za kulturni identitet kojega naroda osim materijalnoga nasljeđa krucijalno i ono nematerijalno. Kultura je bosanskohercegovačkih Hrvata, napomenula je profesorica Krešić, specifična jer u sebi integrira pripadnost užemu zavičaju, bosanskohercegovačkoj i regionalnoj sredini te općehrvatskomu nacionalnom korpusu.
U prvome dijelu predavanja bilo je riječi o jeziku bosanskohercegovačkih Hrvata kao važnoj odrednici identiteta. On je počesto tijekom povijesti bio sredstvom političke manipulacije, a na suvremenu je jezičnu situaciju utjecao niz izvanjezičnih čimbenika. Posebne zasluge u očuvanju i standardizaciji hrvatskoga jezika u BiH pripadaju bosanskim franjevcima. U doba Austro-Ugarske naglasak je bio na stvaranju jedinstvenoga idioma za cijelo područje BiH, a prvi je dio 20. stoljeća, tj. Prvu i dijelom Drugu Jugoslaviju, obilježila politika unitarizma, čiji je glavni cilj bilo jezično i kulturno ujednačivanje uglavnom prema srpskomu modelu, što je, među ostalim, uključivalo ekavizaciju i ćirilizaciju javne komunikacije i školstva. Nakon Drugoga svjetskog rata jezična je politika bila većinski nejasno definirana radi potiranja razlika u duhu socijalističkoga zajedništva, dok se od 1990-ih godina i stjecanja nezavisnosti (1992) govori o trima službenim jezicima (bošnjačkome, hrvatskome i srpskome), koji se razvijaju zasebno u okviru izdvojenih jezičnih zajednica (uza sveprisutne polemike). Profesorica je Krešić naglasila da je hrvatski jezik u 20. stoljeću unatoč mnogobrojnim političkim previranjima očuvao svoj kontinuitet zahvaljujući tekstovima umjetničkoga i znanstvenoga, a naročito vjerskoga karaktera. Izvori tih tekstova bliski su katoličkoj vjerskoj zajednici, tj. njezinim publikacijama i školama koje su za vrijeme Jugoslavije radile prema posebnim nastavnim programima.
U nastavku izlaganja predavačica se dotaknula i ostalih važnih elemenata kulturnoga identiteta – glazbe i pjevanja, narodnih običaja vezanih uz različite svetkovine, obredā, umjetničkoga obrta, odjeće itd. Glazba je iznimno važan oblik komunikacije u svakome društvu, ujedno čuvar kulturnih vrijednosti. Za bosanskohercegovačke je Hrvate karakteristična ganga, tj. dvoglasno pjevanje skromna melodijskog opsega u kojemu su harmonijski rasponi neugođeni i nestalni, a usto su značajni i bećarci (rimovani deseterci koji se izvode uz melodijske varijacije), svatovci (rezervirani za svadbene svečanosti) i tzv. pjevanje u tri (autohtono žensko pjevanje s melodijskim skokovima). Zanimljiva je i tradicija ženskoga tetoviranja (uglavnom vjerskih simbola) u središnjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini kao svojevrsnoga otpora kulturnoj asimilaciji. Osim toga, spomenut je i vizualno prikazan niz božićnih, pokladnih i uskrsnih običaja. Od tradicijskih umijeća i obrta istaknuti su konjičko drvorezbarstvo (urezivanje različitih ornamentalnih struktura) i potkivanje jaja u Kreševu. Pozornost je zaokupila i tradicijska odjeća bosanskohercegovačkih Hrvata, koja se mijenjala ovisno o povijesnome kontekstu – od srednjovjekovnoga odijevanja i utjecaja islamske kulture preko odijevanja u urbanim sredinama u doba Austro-Ugarske do seoske odjeće kućne izrade u 20. stoljeću te prihvaćanja novih materijala od 60-ih godina.
Sumirajući iznesena kulturna obilježja, u zaključku je predavačica uputila i na očuvanje tradicije bosanskohercegovačkih Hrvata u našemu vremenu, rekavši da su za njega zaslužna kulturno-umjetnička društva i muzeji, a važan je projekt i digitalizacija kulturne baštine. Kao glavne označitelje njihova kulturnog identiteta izdvojila je istodobnu pripadnost općehrvatskomu i regionalnomu kontekstu te elemente kulture koje Hrvati dijele s ostalim narodima u BiH. Prema tome, njihova je kultura, kako ističe profesorica Krešić pozivajući se na Ivana Lovrenovića, spoj u kojemu se naveliko isprepliću i prožimlju srednjoeuropsko-panonski, mediteransko-romanski i balkansko-orijentalni povijesno-civilizacijski krug.
Darko Vasilj
